Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Little Nightmares 2 – avanturistički platformer s horor elementima za koju možemo odmah ovdje na početku recenzije reći da je u pitanju predobra igra koju zaslužuje vašu pozornost!

Tamo gdje mi idemo ne treba nam govor

 
Kada igra može prenijeti duboku priču bez izgovaranja ijedne riječi, odmah znate da je u pitanju kvalitetna igra. To oslanjanje na vizualno prepričavanje uz pomoć ponašanja neprijatelja i okoline kroz koje prolazite uspjelo je ponuditi dovoljno informacija da otprilike razumijete što se događa, a teme ostavile dovoljno otvorenima za raspravu i povezivanje svih informacija. Čim su nam se pojavili creditsi na ekranu, odmah smo počeli s razgovorom kroz što smo upravo prošli, kako je sve to povezano, ali i idejama koje se provlače kroz cijelu priču od njenog početka do kraja.

Za razliku od originala, igra ovdje prati priču malog dječaka pod imenom Mono koji mora otkriti tajnu iza misteriozonog signalnog tornja, ali i što se točno događa u ovom uvrnutom svijetu. Naime, protagonistica Six je i u ovoj igri, ali nju pokreće umjetna inteligencija i pomagat će vam u rješavanju zagonetki te bježanju od neprijatelja – uvijek naglašavajući gdje se morate kretati ili sakrivati. Također se možete držati za ruke dok trčite kroz uvrnute hodnike – nešto zbog čega je igra u više navrata dobila pozitivnu 10/10 ocjenu na Steamu od nekih igrača.

Vizuali koji zaslužuju svoju izložbu u muzeju

 
Little Nightmares 2 izgleda morbidno predivno – od okolina, detalja, glavnih likova pa sve do neprijatelja koji su nam u kombinaciji sa svojim gameplay sistemima uspjeli pružiti dobru dozu napetosti. S takvom visokom razinom kvalitete u vizualima, igra slobodno može imati i podnaslov Little Nightmares 2: Screenshot Simulator jer igra kao da je izumila sistem dinamične kompozicije s kojom smo stalno bili u situacijama s odličnim osvjetljenjem i razmještajem u kadru da smo redovno htjeli snimati screenshote.

Svi koji se odluče kupiti Deluxe izdanje igre, primit će i digitalnu knjigu s crtežima i skicama kojeg je tim dizajnera napravio tijekom razvoja igre, a samo zbog tog dijela se isplati nadograditi na Deluxe izdanje ako ste jedan od onih koji cijene dodatan uvid u stvaranje vizualnih dijelova igre kao što je ova. Ideje i kvaliteta nekih tih crteža su toliko dobre da bi neke od njih bez problema mogle biti dio neke izložbe u muzeju za koje bi ljudi sigurno bili spremni platiti ulaznice.

Naravno, ti vizuali nisu u potpunosti zaslužni za cijeli horor dojam unutar igre jer su glazba i zvučni efekti odlično odradili svoj dio posla. Na glazbi je radio Tobias Lilja – švedski skladatelj koji je savršeno podignuo atmosferu i dodatno naglasio nervozu i osjećaje uspjeha tijekom igranja ove igre.

Savršen tempo…skoro

 
Little Nightmares 2 je u većini igre savršeno kombinirao priču s horor elementima i zagonetkama, pružajući tempo koji nas je jednostavno uvukao u sve što se događalo unutar igre. Svaki naš sljedeći korak imao je smisla, iako većinu igre nismo znali gdje idemo i zašto, jer je igra uspješno maskirala znakove dostupnih gameplay petlji. Od samog početka prolaženja kroz šumu ispunjenom zamkama i raznim morbidnim vizualima, igra nas je učila – gotovo bez korištenja korisničkog sučelja, kako koji gameplay sistem funkcionira, a taj princip je koristila do samog kraja s novim neprijateljima i zagonetkama.

Naravno, nije sve savršeno jer se Little Nightmares 2 u segmentu pred sam kraj malo previše oslanjao na rješavanje zagonetki bez ikakvog osjećaja napretka u priči – nešto što nas je na tren uspjelo malo izbaciti iz te horor magije koju je tada uspješno držala. Ali čim smo to primijetili, doslovno nakon sljedeće zagonetke se igra vratila na stari tempo.

Kakav je zapravo gameplay?

 
Little Nightmares je u svojim temeljima 3D platformer, a to sa sobom dovodi svoje pozitivne i negativne stavke. Dok je nedostatak korisničkog sučelja odlično ukomponiran da samostalno testirate okolinu oko sebe, taj 3D segment ponekad zna predstavljati problem kod napetih situacija kada trebate dobro procijeniti skok i dubinu prostoru. Čisto za primjer, skok na uže ili prema malom prozora dok nas naganjaju čudovišta često je rezultiralo ponavljanjem jer smo krivo procijenili tu dubinu. U nekoliko segmenata nismo dobro reagirali ili započeli s trčanjem na vrijeme što je rezultiralo trial-and-error metodom igranja – što može umanjiti osjećaj napetosti određenih dijelova igre.

Velik fokus usmjeren je i na rješavanje zagonetki koje su u većini situacija dosta logične i nisu nam predstavljale problem u napredovanju. Morat će te pomicati stvari po sobi kako bi otvorili put za dalje, pravilno tempirati skakanje na pokretne platforme, ali i iskorištavati neke jedinstvene elemente povezane sa samom pričom. Na primjer, u jednom dijelu će te moći koristiti upaljene televizije kao portale, ali iskorištavati ih protiv neprijatelja koji će vam često stajati na putu.

Postoji i borbeni sistem, ali nije baš u prvom planu zbog čega nemojte očekivati skill-based borbe kao u nekim drugim platformerima. Ti dijelovi su dosta skriptirani i u većini situacija kada ponavljate borbu moći će te ponoviti identične poteze jer će se neprijatelji kretati prema vama u istim intervalima s istim napadima.

Unatoč tim borbama, stealth sistem je dosta iskorišten u ovoj igri i često će te se nalaziti u situacijama gdje će te se morati sakrivati od neprijatelja. Uz borbe i sakrivanja, u igri je dostupan i dio gdje morate zaustavljati neprijatelje sa svojom lampom – dio koji nam je osobno najviše ostao u pamćenju zbog stvarno napetih situacija.

Zaključak recenzije u stilu igre – bez riječi

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Destruction AllStars – multiplayer igra koja uzima elemente iz starijih igara kao što su Destruction Derby i Carmageddon te ih sastavlja u proizvod za novu generaciju.

Kaos na kotačima

 
Jednostavan cilj natjeravanja i razbijanja auta u areni te hrpa likova s različitim napadima kojima možete spaliti ili potpuno uništiti suparnika – ideje koje su nas već s prvim trailerima zaintrigirale jer osobno uživamo igrati takve igre u društvu. Jednostavne su za pohvatati, a mogu pružiti tonu zabave – nešto u čemu je Destruction AllStars uspio…na prvi pogled.

Vožnja je izvedena dosta dobro i nikad do sada tijekom igranja nismo imali problema s upravljanjem i brzim ulascima u zavoje dok izbjegavamo i natjeravamo ostale u areni. Dok je glavni fokus igre usmjeren na vožnju i spomenute borbe s autima, Destruction AllStars nudi i mogućnost izlaska iz tog auta gdje možete napadati ostale igrače koji panično traže svoj sljedeći auto, sakupljati bodove s kojim otključavate svoju specijalnu vještinu bržeg trčanja i dvostrukog skakanja, ali i otimanje tuđih vozila. Svakim udarcem ili kaotičnim ponašanjem dovodi vas korak bliže vaše specijalnom vozilu koji dolazi s dodatnim napadima ili funkcijama. Kako svaki od šesnaest dostupnih likova ima svoje posebno vozilo, Destruction AllStars nudi dobru dozu istraživanja koji lik bi vam najbolje odgovarao u kojem od dostupna četiri moda.

Njen prvi glavni mod Mayhem baca vas u arenu s petnaest drugih igrača u kojoj svi imate isti cilj: stvoriti što je više moguće kaosa, bilo sa svojim autom ili bez njega, kako bi osvojili što je više moguće bodova u zadanom vremenu. Najjednostavniji od dostupnih modova, ali nam je ipak pružio najviše zabave – baš zbog te kaotične jednostavnosti.

Sljedeći mod po redu je Gridfall koji u principu funkcionira kao Fall Guys: Ultimate Knockout jer vam je zadatak jedini opstati u areni dok postepeno propadaju dijelovi poda (naravno, uz određenu dozu kaosa razbijanja i natjeravanja). Dok njegova ideja zvuči zabavna, nasumični udarci mogu vas odmah blizu početka nokautirati u rupu s čime završava vaše sudjelovanje u meču. Nema gledanja drugih igrača kako igraju ili čekanje za sljedeću rundu, već morate ponovno započeti s traženjem dostupnog servera. S idejom izbjegavanja cijelog tog procesa radi što duljeg igranja, taktika se kod mnogih igrača u ovom modu mijenja iz agresivnog u obrambeni što dosta umanjuje kaos prikladno nazvanog Mayhema.

Treći po redu je Carnado – prvi od dostupna dva timska u moda u kojem igrači imaju zadatak zabijati se u suparnike, ali i sigurno “zaključati” svoje bodove zaletavanjem u tornado koji vijori u centru arene. U slučaju da vas netko pokosi na putu do tog tornada, izgubit će te dosad sakupljene bodove i krećete ispočetka. Koji tim uspije što više dobiti bodova u određenom vremenskom roku, pobjeđuje. Dosta zabavan mod koji u ovaj osnovni recept razbijanja po areni, uvodi i dodatnu dozu napetosti dok pokušavate zadržati i zaključati osvojene bodove.

Zadnji u nizu je Stockpile – mod koji se nama osobno najmanje svidio. Ideja je sljedeća: morate onesposobiti neprijateljska vozila koja tada ispuštaju zupčanike, a jedini način da ih pokupite jest da izađete iz auta i sa svojim likom pretrčite preko njih. Slično kao i Carnado, sakupljeni zupčanici ne znači automatski da se oni ubrajaju u sveukupni rezultat, već ih morate dovesti do posebnih lokacija u areni. Razlog zbog čega nam osobno nije sjeo mod jest taj što to izlaženje iz auta i sakupljanje zupčanika usporava sveukupni tempo meča. Uz to, u ovom timskom modu uopće nema surađivanja ili bilo kakvih naznaka od strane igre za igranje u timu, zbog čega većina zapravo samo prati svoj vlastiti cilj (razbij-skupi-osvoji).

Svakim igranjem u ovim modovima razvijate level svojeg profila s kojim dobivate “novce” unutar igre koji služe za otključavanje raznih vizualnih dodataka za svoje likove i aute.

Detalji u prvom planu

 
U pitanju je PlayStation 5 ekskluziva zbog čega smo se veselili vidjeti na koji način su developeri iskoristili značajke DualSensea, a sa zadovoljstvom možemo reći da su napravili dobar posao! Svaki korak dok trčite arenom je naglašen laganim vibracijama, dok su ubrzavanje i stiskanje kočnica odlično potpomognute adaptivnim trigerima. Taj širok spektar vibracija odlično je iskorišten i u razini oštećenog vozila kojim upravljate. Često uopće nismo vizualno registrirali da nam je auto u lošem stanju i da bi sljedeći primljeni udarac mogao biti posljednji, ali te vibracije su nas uvijek podsjetile na to kada je pravo vrijeme za iskočiti van.

Uz spomenute povratne informacije koje dobivate tijekom borbi sa svojim kontrolerom, taj sveukupni kaos upotpunjen je i raznim vizualnim detaljima. Čisto za primjer, ogromni propeleri na nekim stazama sasjeći će vaš auto na dijelove, a svako razbijanje upotpunjeno je s raznim efektima zbog kojih cijeli taj segment igre izgleda jednostavno predobro.

Spomenute vibracije su odlično ukomponirane i unutar samog glavnog izbornika koje, gotovo neprimjetno, ali ipak efektivno naglašavaju vaše odabire. Prolaskom kroz jedan od tih izbornika gdje se biraju likovi, pozadinska glazba će blago promijeniti žanr – ovisno kojeg lika označite. Baš zbog tog razloga smo najčešće i birali Fuegoa kojem je u pozadini uvijek svirala metal varijacija pozadinske glazbe. Mali i mnogima možda nebitan detalj, ali baš nas je razveselio i ostavio pozitivan dojam.

Velik fokus usmjeren je i na količinu vizualnih dodataka s kojim možete urediti svojeg lika i svoj auto. Kako Destruction AllStars nema priču ili slično usmjerenje, ti vizualni dodaci su glavni fokus u osjećaju napredovanja, a studio se stvarno potrudio da možete otključati širok raspon vizuala i animacija kako bi se izdvojili u areni.

Rivalstva nisu u prvom planu

 
Najveći problem s ovom igrom jest, barem iz naše perspektive, njen pristup igranja s prijateljima. Ovo je tip igre koji bi se trebao fokusirati na “glupu” i glasnu zabavu u društvu jer su pravila dosta jednostavna, a rezultati vrijedni navijanja zbog čega smo ostali zbunjeni kad smo vidjeli da ne nudi nikakvu split-screen opciju. To automatski isključuje onaj društveni aspekt rivalstva koji je često najzabavniji dio ovakvih igara. Ako si mislite da vam je dovoljan samo online dio, pogotovo s trenutnom situacijom gdje druženja nisu baš preporučljiva, ideja rivalstva je zapravo isto potisnuta.

Da, možete napraviti svoj online tim da igrate zajedno u areni, ali samo u timskim modovima Carnado i Stockpile…s ljudima koji imaju svoj PlayStation 5 – konzolu koju trenutno i nije baš najlakše nabaviti. To znači da su najzabavniji Mayhem i Gridfall namijenjeni da igrate samostalno protiv drugih, vama nepoznatih, na serveru. Samim time se igra oslanja primarno na svoj sadržaj i gameplay elemente…nešto u čemu i nije baš najsnažnija.

Službenih informacija o privatnim mečevima još nema, a smatramo da bi ta značajka mogla jako pomoći u kasnijim stadijima igre, a o potencijalima split-screen opcije ne želimo ni pričati.

Ključ za otključavanje sadržaja je u PlayStation Storeu

 
Prije nego što je u listopadu prošle godine stigla najava da će Destruction AllStars stići kao privremena PlayStation Plus ekskluziva, do tada je vrijedila informacija kako će ona biti dostupna po cijeni od 69,99€. To odmah možemo reći da ova igra u ovom trenutku ne nudi dovoljno sadržaja kako bi opravdala tu cijenu. Ona će biti dostupna kao dio PlayStation Plus ponude do 05. travnja, a za sada nije poznato hoće li se vratiti na prethodno ciljane cijene.

S time rečeno, Destruction AllStars u svojem trenutnom izdanju vuče dosta inspiracije iz free-to-play segmenta s pristupom prema mikrotransakcijama. Osim što nudi neke vizualne dodatke koje je jedino moguće otključati kupovanjem pravim novcima, gotovo cijeli dio serija izazova, segment koji uvodi malo priče i dodatne varijacije u ovu igru, je na isti način zaključan. Rješenje za otključavanje tog sadržaja leži u PlayStation Storeu, a dolazi u paketima s Destruction bodovima koji koštaju 37,49 kn, 74,99 kn i 149,99 kn.

Što na kraju reći?

 
Mi osobno uživamo u ovakvim igrama, ali Destruction AllStars nas jednostavno nije uspio oduševiti. Uz sadržaj koji je zaključan iza plaćanja, nedostatak različitih modova igranja te manjak opcija u multiplayer segmentu, Destruction AllStars je za nas promašena prilika. Pažnja na detalje i odlično iskorišten DualSense kontroler su za svaku pohvalu, ali sami temelji igre kao da su nedovršeni, barem u ovom trenutku. Vidjet ćemo u kojem smjeru će razvojni studio usmjeriti ovaj naslov tijekom sljedećih nekoliko ažuriranja.

Da je u pitanju plaćena igra s onom gore navedenom cijenom, sigurno bi vam savjetovali da preskočite ili barem pričekate dobar popust i buduća ažuriranja kako bi ravnoteža sadržaja i cijene bila malo bolja, ali kako je sada dio PlayStation Plus ponude, jednostavno nemate što za izgubiti s preuzimanjem i isprobavanjem igre – preporuka koja baš i ne funkcionira kao neka pohvala s naše strane.

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Werewolf: The Apocalypse – Earthblood – akcijska igra s RPG elementima na kojoj je radio francuski Cyanide Studio.

Mala lekcija iz povijesti

 
Prije nego što detaljnije uđemo u njene gameplay elemente i priču, potrebno je malo upoznati se s pozadinom ove igre zbog čega se vraćamo u 1992. godinu kada je izašlo prvo izdanje tabletop RPG-a pod imenom Werewolf: The Apocalypse. Da, postoji RPG izdanje ove igre i zanimljiva informacija jest da je taj naslov smješten u istom svijetu kao i Vampire: The Masquerade, Mage: The Ascension, Changeling: The Dreaming i niz drugih igara. Pod sveukupnim imenom World of Darkness, taj serijal je smješten u svijetu ispunjenom korupcijom gdje vampiri i vukodlaci žive u tajnosti, a njegova sveukupna priča je napredovala sa svakom sljedećom lansiranom knjigom.

Cahal, Wyrm, Yfen, Garou, Aedana, Rodko

 
Ukratko rečeno, Werewolf: The Apocalypse – Earthblood ne štedi nove igrače koji nisu upoznati s pozadinskom pričom ovog serijala. Kao da smo po prvi put krenuli čitati Dune, odmah smo bili zatrpani novim terminima i imenima kao što su Yfen, Wyrm i Cahal – nešto na što nam je trebalo malo vremena za privikavanje jer je u isto vrijeme brzo napredovala priča i dolazili novi likovi.

U pitanju je single-player igra u kojoj igrač preuzima ulogu Cahala –  člana plemena vukodlaka koji ima zadatak zaustaviti ljudska uništavanja prirode i vratiti ravnotežu u svijetu. Tijekom prve misije unutar igre događa se nesreća zbog koje Cahal napušta svoje pleme, ali i svoju kćerku na niz godina s ciljem kako bi ih zaštitio od samog sebe. Njegov povratak u pleme je dobrodošao (barem kod većine članova) jer se sve postepeno sprema za napad na naftnu tvrtku Endron koja postaje sve moćnija.

S vizualne strane, prvi dojmovi i nisu baš dobri. Animacije i izrazi lica nekih likova jednostavno ne izgledaju prirodno, a određeni segmenti kao što su animirane sekvence izgledaju nedovršeno. Doslovno u prvim kadrovima igre možete znati hoće li ova igra biti za vas, ako su vam vizuali jako bitan faktor u igrama.

Stealth i RPG su u drugom planu

 
Werewolf: The Apocalypse – Earthblood je u svojim temeljima akcijska igra, dok su svi ostali elementi drugih žanrova više u pozadini. Dodiruje hrpu jako zanimljivih ideja, ali njihova izvedba jednostavno ne izgleda dovršeno.

U igri postoji sistem razgovaranja s drugima, ali opcije ponekad uopće nemaju smisla. U jednoj situaciji je tijekom razgovora bila opcija “Priznaj” bez ikakvih naznaka što ćemo priznati jer nismo pričali o nekoj specifičnoj temi, a na kraju ta opcija uopće nije bilo povezana s dosadašnjim razgovorom.

U par navrata nas je igra ugodno iznenadila s promjenom okoline i naglašavanjem na drugačiji pristup rješavanju misija, ali ubrzo nakon se sve vratilo na stari stealth/akcijski sistem. Na primjer, blizu početka igre morali smo se pretvarati da želimo raditi za Endron što nas je dovelo do situacije da moramo proći kroz neprijateljsko novačenje. Nakon što su nas smjestili u sobu s drugim novacima, rekli su nam da tu pričekamo zbog čega smo s oduševljenjem spustili kontroler i sa znatiželjom išli vidjeti koliko ćemo čekati i što će se dogoditi ako dovoljno dugo stojimo tamo. Nažalost, niti nakon 20 minuta se ništa nije dogodilo jer je igra dizajnirana da u tom trenu morate započeti sa stealth segmentom na drugom mjestu.

Još jedan sličan primjer: tijekom jedne misije su nam javili da nas neprijatelji ne smiju vidjeti jer će cijela baza krenuti na nas, zajedno s jednim od glavnih neprijatelja u igri, ali našom greškom su nas odmah vidjeli na samom početku. Kao vukodlak smo ih odmah riješili, ali nije bilo nikakvih daljnjih posljedica u priči. Neprijatelji u susjednim sobama su i dalje normalno patrolirali kao da se ništa nije dogodilo iako smo aktivirali alarm s kojim su dolazili valovi pojačanja.

Taj stealth dio igre je odrađen…ok. Slično kao i većinom dosad navedenih stavki, stealth je mnogim drugim igrama odrađen bolje. Nema aktivnog cover sistema što znači da vas nekad mogu vidjeti iako ste prislonjeni uz neki zaklon.

Pozitivno što možemo reći jest da neprijatelji neće odmah upozoriti cijelu prostoriju u tom trenu kada vas uoče, već se otvara kratki prostor da ga riješite melee napadom ili samostrijelom kako bi zaustavili vraćanje vukodlaka (ako ciljate na takav prijelaz igre). Kada uoče mrtvo tijelo, prestat će sa svojim predvidljivim patrolama i krenut će u aktivnu potragu koja je, barem tijekom našeg igranja, najćešče završavala masakrom.

Mosh pit s vukodlakom

 
Cahal se može transformirati iz ljudskog oblika u vuka i vukodlaka, a svaki taj oblik ima svoju namjenu. Dok u ljudskom obliku može normalno komunicirati s drugim likovima i upravljati računalima, kao vuk ima više prednosti za stealth pristup situaciji zbog svoje veličine, brzine i agilnosti. Naravno, glavno finale jest njegovo pretvaranje u vukodlaka kada kreće kaos popraćen energičnom metal glazbom. Svako smaknuće tijekom tog oblika vodi do…još jednog finala, a u pitanju je Frenzy mod koji privremeno podiže vaše borbene mogućnosti i pretvara vas u gotovo nezaustavljivog stroja za ubijanje.

Varijacija neprijatelja je pohvalna i svaki tip će zahtijevati drugačiji pristup i stil borbe. Dok najobičniji ljudski neprijatelji služe više za punjenje vašeg frenzyja, morat će te redovno mijenjati između agilnog i jačeg stila borbe kako bi se prilagodili ostalima. Neki će vas pokušati zaustaviti sačmaricom i srebrnim metcima, neki će se zaletavati na vas sa štitom, dok će neki krenuti vas u ogromnom mech odijelu. Naravno, ne staje sve na ljudskim neprijateljima, već će te imati borbe i s vukodlacima, dronovima, turretima i neprijateljima o kojima ne želimo pričati jer ne želimo ulaziti u teritorij spojlera.

Werewolf: The Apocalypse – Earthblood nudi i sistem nadogradnje s kojim možete razviti i naučiti nove sposobnosti i pokrete potrebne za jače neprijatelje. Oružja u igri nema, osim samostrela s malim brojem strijela koji više služi stealth segmente, zbog čega baš taj sistem nadogradnje uvodi potrebnu dinamiku u borbenim segmentima.

Ponosno na polici B klase

 
Werewolf: The Apocalypse – Earthblood je jedna od onih igara koja će sigurno privući niz negativnih kritika od nekih recenzenata i igrača (već je to i vidljivo na YouTube trailerima i dosadašnjim recenzijama), ali vidimo da će imati manju, ali snažnu bazu fanova. Da je ovo u pitanju film i da još uvijek postoje videoteke, bio bi smješten na polici s filmova B klase. To ne znači da je film u svemu loš, ali nagovještava gledatelju kvalitetu njenih određenih segmenata koji sigurno nisu napravljeni s ciljem osvajanja Oscara. Ovakve igre imaju svoje mjesto i svoje igrače, a nedostatak kvalitete u tim nekim određenim segmentima ne znači odmah da igru treba zaobilaziti u širokom luku. Najlakše je prigovarati na negativne stvari, ali potrebno je onda i pohvaliti ono što zaslužuje pohvalu. Borbe znaju biti stvarno brze i napete, najviše zbog te metal glazbe i različitih stilova napada, a priča je uvijek davala dovoljno zanimljivog sadržaja koji nas je mamio da igramo dalje.

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Nakon što smo provjerili što sve nudi MXGP 2020 The Official Motocross Videogame, odlučili smo još malo ostati u žanru trkaćih igara – i to još od istog studija – te istražiti što Ride 4 dovodi igračima na novoj PlayStation 5 konzoli!

Realizam s puno opcija

 
Ride 4 je trkača igra s kojom je talijanski studio Milestone htio pružiti što realističnije iskustvo pri utrkivanju s motorima – od 3D skeniranja stotine licenciranih motora za što preciznije vizuale pa do ogromne liste detalja koja utječu na ponašanje tih motora na cesti. I po našem mišljenju, Milestone je uspio taj doživljaj dostaviti…u većini situacija.

Ideja mogućnosti prilagođavanja igre svojim željama jest ono gdje ova igra sjaji! Kao početnik možete uključiti razne sisteme koji vam automatski pomažu prilikom kočenja – nešto što jako pomaže na stazama s kojima niste baš upoznati, a oni koji žele što realističnije iskustvo – mogu ići skroz do kraja. Na ponudi su vam hrpa opcija s kojom možete prilagoditi motore svojem stilu vožnje, ali i uključiti mogućnost da trebate paziti na svoje gume i potrošnju goriva – opcija koja uvodi i dozu strategije prilikom dugih utrka. Naravno, ekipa koja može igrati pod takvim uvjetima bit će i dodatno nagrađena sa svakim uspjehom što ubrzava cijeli proces otključavanja novog sadržaja unutar igre.

Vizualno gledajući, Ride 4 u određenim situacijama stvarno izgleda predivno, pogotovo tijekom noćnih vožnji dok pada kiša i cijelu tu scenu uljepšavaju odsjaji obližnjih svjetala od mokre ceste i motora. U tim situacijama smo baš dobili onaj “wow” efekt i sami vizuali su nas još dodatno uvukli u adrenalin brzih vožnji. Bilo da preferirate voziti po danu ili po noći, Ride 4 nudi kompletan ciklus dana i noći, ali i dosta detaljan sistem dinamičnih vremenskih uvjeta s kojim si možete prilagoditi uvjete na cesti po vašim željama.

Kako je dostupno nekoliko različitih gledišta tijekom igranja, oni koji preferiraju igrati iz treće perspektive mogu si prilagoditi izgled motora, ali i samog vozača s novim editorom za što osobnije iskustvo.

Ovaj studio jednostavno ne zna napraviti dobar tutorijal

 
Nakon što nas je MXGP 2020 bacio u nemilosrdnu prvu utrku gdje smo putem morali naučiti voziti i čitati tekstualne upute dok proklizavamo kroz blatnjave zavoje, Milestone je za RIDE 4 odlučio iskoristiti tehniku “baci ga u vodu dok ne nauči plivati”. Tutorijal se u ovoj igri održava na jednoj stazi gdje morate zadovoljiti određen vremenski uvjet – bez ikakvih savjeta i upoznavanja kako vaš motor funkcionira te na što se sve mora paziti tijekom vožnje. Niste dostigli vremenski uvjet? Čeka vas sljedeći krug s novim pokušajem i tako u nedogled dok ne dostignete svoj cilj. Taj tutorijal koji ne funkcionira kao tutorijal je obavezan i nije ga moguće preskočiti kako bi došli do glavnog dijela igre – jednostavno morate sami pohvatati kako funkcioniraju kočnice, naginjanje, pravilno ulaženje u zavoje i mijenjanje brzina ako ste odlučiti igrati s ručnim mijenjanjem. Iskusnim igračima ovaj dio možda neće predstavljati problem, ali vidimo da će novi igrači neiskusni sa serijalom ovdje najvjerojatnije imati malo problema.

Milestone: Karijera je novi tutorijal

 
Nakon prelaska tog “tutorijala”, otvara se glavni dio igre gdje vas čeka karijera koja, ironično, bolje funkcionira kao tutorijal nego spomenuti uvodni izazov. Raspodijeljena na prvenstva diljem svijeta, na vama je izbor gdje će te krenuti sa svojom karijerom, ali nekakvog “filmskog” osjećaja napredovanja kroz priču nema jer Ride 4 ne nudi nikakvu priču. Taj mod se zapravo svodi na rješavanje određenih izazova – od prelaska određenih segmenata staze u što kraćem vremenskom roku, prolaženja kroz vrata koja su uvjetovana određenim brzinama pa sve do klasičnih utrka. Najozbiljnije, ti izazovi uspjeli su nam puno bolje naučiti kako se ponašati na stazi nego sam tutorijal. Iako smo osobno htjeli vidjeti više “priče” u ovom modu, ta karijera uspjela nam je pružiti hrpu sati zabave (ponekad jako frustrirajuće zabave).

Tu je još i Endurance mod u kojem se stvarno morate osloniti na sve što ste do sada naučili jer, osim što zahtijeva dobro poznavanje staze i ponašanje samog motora, u igru je ubačen i element strategije. U pitanju su dugačke utrke tijekom kojih će te morati birati najbolja vremena za mijenjanje guma i punjenje gorivom. Odluka je u potpunosti na vama kada i ako želite otići u pit-stop, ali svaka ta odluka će imati posljedice na rezultat utrke.

Sljedeći mod na redu je “Single Race” koji vam prepušta na izbor koju stazu želite isprobati (bilo iz Europe, Sjedinjenih Američkih Država ili Azije) s motorom iz vaše garaže ili posuđenog motora. Tu također možete prilagoditi vremenske uvjete po svojoj želji zbog čega je ovaj mod odličan za vježbanje staza s hrpom drugih suparnika.

Za kraj je ostao jest online multiplayer segment gdje možete testirati svoje vještine protiv drugih, a slično kao i s igrom MXGP 2020 The Official Motocross Videogame, Ride 4 nudi dedicirane servere što zaslužuje svaku pohvalu. Nažalost, nije sve sjajno u tom području multiplayera jer igra ne nudi opciju za split-screen – taj društveni element koji bi fantastično sjeo u ovakvom natjecateljskom tipu trkaćih igara.

A.N.N.A. mora još puno toga naučiti

 
Ono što nas je jako veselilo kod ovog naslova jest implementacija nove umjetne inteligencije pod imenom A.N.N.A. što je engleska kratica za Artificial Neural Network Agent. U pitanju je sistem koji se temelji na strojnom učenju koji bi trebao postepeno učiti igračeva ponašanja i prilagođavati se na stazama kako bi bili brži, pametniji i precizniji suparnici. Nakon više sati igranja i promatranja kako se ponaša ta nova umjetna inteligencija, možemo slobodno reći da je sama reklama te inteligencije bila kvalitetnija. AI vozači se uopće nisu prilagođavali situacijama na stazi, već kao da su samo pratili svoju isprogramiranu liniju kretanja. Redovno su se zaletavali u nas ako bi malo ranije usporili prije zavoja što bi često uzrokovalo njihovim ili našim padom i proklizavanjem sa staze.

Nova dimenzija povratnih informacija

 
DualSense kontroler ovdje uvodi niz novih elemenata od kojih smo se osobno na jednu dosta često i oslanjali. Dok su adaptivni trigeri zabavni prilikom davanja gasa i kočenja, na lagane vibracije koje uvodi DualSense smo se dosta često oslanjali tijekom igranja. Svaki put kada smo se bližili trenutku da promijenimo brzinu, kontroler nam je različitim intenzitetima vibracije dodatno naglašavao koliko brzo vozimo u kojoj brzini. Uz tu podršku za DualSense kontrolere, PlayStation 5 verzija uvodi i igranje do 4K i 60 fps-a – framerate koji automatski diže kvalitetu igre na drugu razinu zbog preciznije kontrole nad samim motorom.

Korak u pravom smjeru

 
Da, ova igra ima određenih problema, ali je ipak u pitanju kvalitetna i izazovna simulacija koja ima veliki potencijal zadovoljiti fanove trkaćih igara. Provjerili smo malo i tuđe recenzije prije pisanja ovog teksta i naišli na širok raspon mišljenja koja su često i kontrirajuća – što može biti zbunjujuće za nekoga tko razmišlja kupiti ovaj naslov. Problemi su se kod nekih najčešće javljali kod tog nemilosrdnog ulaska u igru i taj prvi dojam imao je utjecaja na perspektivu ostatka igre. Ride 4 može biti izazovna i frustrirajuća igra za nove igrače, ali s dobrim shvaćanjem što zapravo sve nudi ova igra i na koji način to predstavlja, ona može pružiti hrpu sati zabave – za nove, ali i iskusne igrače u ovom žanru. Ride 4 je dobar korak unaprijed za ovaj serijal i veselimo se vidjeti što će studio Milestone ponuditi sa sljedećim nastavkom!