MLB The Show 20 iz perspektive nekoga tko ne zna ništa o bejzbolu

MLB The Show 20 – igra o kojoj osobno znamo samo dvije stvari: Da se radi o bejzbolu – sportu o kojem apsolutno ništa ne znamo te da je najava prestanka PS4 ekskluzive ovog serijala uzrokovala jedan od boljih freakout videa.

Odmah na početku moramo reći da ovo nije recenzija s kojom ćemo istražiti sve uvedene promjene i svaki detalj ove igre – za to vjerujemo da postoji već hrpa drugih recenzija i analiza. Ovo bi moglo biti zanimljivo istraživanje s naše strane o ulasku u žanr koji nam i nije baš na prvom izboru, tj. zapravo nije ni među top deset, i to još sport s kojim smo jedino imali doticaj u nekim malo starijim filmovima.

MLBTheShow20_2

S time rečeno, krenimo redom!

Pokušali smo za početak čisto vidjeti kako funkcionira igra, ali apsolutno ništa nismo shvaćali što se događa na terenu – zašto udarač nekad ne želi udarati lopticu, jesu ovi igrači iza na našoj strani ili od suparnika, koja je uopće njihova uloga i kako sveukupno bodovanje uopće funkcionira. Jednostavno rečeno, nije imalo smisla nastaviti tako na slijepo igrati pa smo se odlučili napraviti korak unatrag i krenuli gledati tutorijale na YouTubeu – prvo s najosnovnijim pravilima, pa dodatnim detaljima i onda smo se za kraj išli uživjeti u ulogu – nabavili si hotdog i krenuli gledati pravu utakmicu.

Koliko zapravo nismo znali o bejzbolu pokazuje i činjenica da smo mi uvijek mislili da je napadač onaj koji baca lopticu, a zapravo je obrnuto – udarač napada i pokušava osvajati baze na terenu.

S nekom idejom kako funkcionira sport, krenuli smo ispočetka s Career modom u kojem igrači mogu napraviti vlastitog lika, odabrati mu ulogu i raditi na njegovoj karijeri. Započevši u maloj ligi, vaš zadatak će biti vježbati i razvijati svoje vještine, raditi na odnosima s drugim igračima u timu, donositi poslovne odluke koje će utjecati na njegovu karijeru te napredovati do MLB-a.

MLBTheShow20_1

Uz tjedne izazove gdje možete osvojiti razne nagrade, možete zaigrati trenutke koji označili povijest bejzbola s Moments modom, uživati u lokalnom multiplayeru, isprobati tzv. Retro mod koji nudi gameplay elemente iz starijih MLB naslova te sastavljati najbolji mogući tim s karticama u Diamond Dynasty modu.

Glavni dio gameplayja na terenu se zapravo svodi na nekoliko mini igara bacanja i udaranja, dok se ostatak svodi na procjenjivanje koliko se baza može osvojiti ili obraniti od napada. Naravno, to je gameplay objašnjen u njegovom najjednostavnijem mogućem obliku, ali za one koji žele ući dublje u igru mogu paziti više na taktičke elemente pravilne izmjene, pripreme i iskorištavanje svih manjih, ali značajnih pravila ovog sporta.
Što se tiče vizuala, MLB The Show 20 izgleda…ok. Dok se najviše detalja nalazi na igračima, stvari u pozadini nisu baš pohvalne. Za Sonyjevu igru koja je izašla u 2020. godini da ima tako loše teksturirane detalje, ovo je daleko ispod nekog očekivanog standarda.

MLBTheShow20_8

Odlučili smo malo istražiti koji developer stoji iza ove igre i naišli na Sonyjev studio u San Diegu. Što su oni do sada napravili? Surađivali su s drugim developerima na igrama Drawn to Death i StarBlood Arena čiji su serveri sada ugašeni, a tijekom zadnjih pet godina su radili na Kill Strain i Gnomageddon, naravno uz svakogodišnje lansiranje novih MLB igara. Serveri za Kill Strain su ugašeni prošle godine, a Gnomageddon nikad nije bio završen. Očito je ovo serijal gdje se studio najviše snalazi jer radi na njemu još od 2006. godine.

Gledajući iz tehničke perspektive, nismo naišli na neke veće probleme rušenja igre ili težih padova u fps-u, već samo na neke manje, ali ipak primjetne bugove.

Što na kraju reći o igri?

MLB The Show 20 je bio odlazak iz naše zone udobnosti jer inače najviše uživamo u igrama gdje je priča u glavnom fokusu – bilo da je u pitanju horor, RPG ili neki drugi žanr – a ovo istraživanje novog žanra pokazalo se kao stvarno zanimljivo i novo iskustvo koje nas trenutno potiče na daljnja istraživanja igara koje nas prije i nisu baš privlačile.

MLBTheShow20_3

Iako znamo da nismo ušli u veće detalje i da ova igra zapravo nudi još hrpu dodatnog sadržaja i zanimljivih tehnika o samom sportu, ovo je bilo naše prvo iskustvo s bejzbolom i s ovim serijalom.

Jednostavno rečeno, zabavili smo se. Sva ta nova pravila u kombinaciji s nadmudrivanjem u iznimno napetim situacijama uspjeli su nas zabaviti – i u pravom sportu, a i ovoj igri koja ju je dosta vjerno predstavila. Količina sadržaja i modova je stvarno impresivna, barem za nekoga čije je ovo prvo iskustvo sa serijalom.

03.04.2020 Autor:  


Poslovi @ Jooble

Predator: Hunting Grounds - VIDEO RECENZIJA

OSTALE RECENZIJE

08.07.2020

The Last of Us Part 2 – Naše mišljenje o priči koja je podijelila fanove

Autor:  

Kao netko tko piše i traži vijesti za GamePerspectives, stvarno nije bilo lako izbjegavati spoilere za ovu igru – pogotovo jer su ih neki ciljano objavljivali na Redditu po objavama koje uopće nemaju veze s tom igrom. Htjeli smo zaigrati ovu igru bez ikakvog prethodnog znanja i nakon gotovo mjesec dana igranja baleta izbjegavanja tih potencijalnih spoilera, napokon smo ju uspjeli odigrati do kraja te mogli istražiti što se točno dogodilo i na čemu se temelji ta glasna negativna percepcija igre.

Prije nego što nastavimo, ovaj članak neće sadržavati direktne spoilere, ali samim komentiranjem na određene teme, moguće je zaključiti što bi se moglo očekivati unutar igre, stoga savjetujemo da ovdje prestanete čitati i nastavite izbjegavati bilo kakvo spominjanje ovog naslova dok ga ne zaigrate – naravno, ako ga planirate zaigrati.

lastOfUsPart2_2

Također moramo napomenuti kako se nećemo osvrnuti na probleme trigger kulture koja gotovo u svemu vidi guranje tzv. liberalne agende te one koji jednostavno vole jahati po negativnim stajalištima žutila na YouTubeu samo zato što je to popularno. Odlučili smo se usmjeriti na njenu najčešću kritiku – njenu priču i što smo mi dobili od sveukupnog iskustva kojeg nudi ovaj naslov.

Ovo nije članak koji će pokušati razuvjeriti ljude u njihovim dosadašnjim stajalištima jer svi imamo pravo na svoja mišljenja i gledišta na njenu radnju, ali htjeli smo podijeliti s vama naša iskustva i iskrena mišljenja u vezi nekih najglasnijih kritika.

Krenimo onda na samu priču.

Dugo smo razmišljali kako uopće započeti razgovor o priči koja može prouzročiti toliki raspon emocija na iste događaje – pogotovo kada se u obzir uzme da nisu svi krenuli s igrom na isti način. Neki svoja mišljenja temelje samo na spoilerima koji su došli prije samog lansiranja, neki su odgledali igru samo na YouTubeu – s prethodnim znanjem o spoilerima ili bez ikakvog prethodnog znanja, a neki su igrali igru – s i bez znanja o spoilerima i došli do potpuno različitih zaključaka.

Je li The Last of Us Part 2 igra koju smo mi očekivali? Apsolutno ne. Je li to znači da je zato igra loša? Barem iz naše perspektive, apsolutno ne. Naprotiv, igra nas je uspjela ugodno i neugodno iznenaditi što nas je doslovno provukla kroz situacije u kojima nismo htjeli sudjelovati i na kraju nas ostavila pod takvim dojmom zbog kojeg smo danima raspravljali kroz što smo upravo prošli. Nismo bili sretni kada je igra završila i nismo imali sretne razgovore, a dodatna čitanja o tuđim tumačenjima određenih segmenata dodatno nam je podiglo mišljenje oko cijelog tog iskustva.

Taj narativni dizajn nije bio siguran korak u visokobudžetnoj igri koja doslovno privlači igrače na PlayStation konzolu – ali to je zapravo jako dobro. Ne treba svaka igra pokušati zadovoljiti svakog igrača s već standardnom formulom na koju smo se svi već navikli. Nema klišeja, nema predvidljivih situacija, a emocije koje pokušava igračima predstaviti nalaze se na stvarno širokom rasponu – od tuge, iznimne ljutnje, čak odbijanja igranja, neslaganja s nekim odlukama, sreće i praznog osjećaja dok gledate kako tlo pod glavnim protagonistima doslovno pada bez granica. Ovo nije igra zbog koje će te se osjećati sretno i dizajnirana je na taj način.

lastOfUsPart2_3

Naravno, ti riskantni potezi ne znače automatski da je neki proizvod dobar. The Last Jedi je najbolji primjer toga gdje je Ryan Johnson sa svojim rizicima ostavio trilogiju koja mora završiti u sljedećem filmu bez sredine, glavnog negativca i bez jednog od najvažnijih likova u cijelom serijalu zbog slabo definiranih motivacija.

Mišljenja oko ove igre su na sve strane – od najgore igre ikad do najbolje igre ikad, a taj raspon je stvarno fascinantan, pogotovo kad se pogleda razlika u ocjenama na Metacriticu.

Vidjeli smo neke recenzije koje se fokusiraju na ideju da igra pokušava dramatično i pretenciozno gurati činjenicu da je ubojstvo loše i da ju je zbog toga teško shvatiti ozbiljno jer svi već to znamo, ali po nama je fokus usmjeren u drugom smjeru. The Last of Us Part 2 uzima teme oprosta, osvete i mržnje u kombinaciji s PTSP-om i na indirektan način uz pomoć gameplay elemenata kao što su igranje sa shivom i pažnjom na drugu osobu predstavlja sivi svijet gdje ljudi nisu savršeni sa svojim idejama kako zaštiti ljude koje vole i što znači oprostiti nekome zbog tih ideja.

Ta ljutnja prema događaju koji pokreće priču je ciljana i gotovo svi, neovisno jesu li vidjeli spoilere ili ne, nisu ostali ravnodušni nakon toga. Kombinacija ljutnje, tuge i gađenja je svima bila u glavi. Nikome nije bilo ugodno tada držati kontroler u rukama, pogotovo u sredini same igre – ali, kao što smo već rekli, to nije bila nepromišljena dizajnerska odluka od developera koji ne razumiju što igrači žele, već željena reakcija. Igra u tim trenucima postavlja pitanje: Koliko su tuđe emocije bitne, ako su vaše povrijeđene – iz perspektive glavne protagonistice, ali i vas kao igrača.

lastOfUsPart2_4

Smrt je velika tema u ovoj igri. Nečija smrt u ovom svijetu ne ovisi o tome jeli bio heroj ili zločinac, a ta ideja je nemilosrdno prikazana u ovoj igri gdje niti jedan lik, bio dobar ili loš, nije umro na “filmski” način. Nema onih emotivnih i motivirajućih govora prije smrti, nema žrtvovanja u ime dobrog i nema onih trenutaka kada dođete do zaključaka “Ti pričaš kao da ćeš uskoro umrijeti“. Kako se igra ne oslanja na takve trenutke, nečija smrt u igri bit će neočekivana, nemilosrdna i jednostavno gadna – nešto na što će neki prokomentirati da je jeftin pokušaj izazivanja emocija. I u potpunosti imaju pravo misliti to ako su se nadali nekom drugom formatu. Igra stvarno ima pripremljene udarce s kojima se neki jednostavno neće slagati.

Ono što dodatno podupire tu činjenicu jest informacija da je The Last of Us Part 2 u svojim temeljima linearna igra zbog čega ju tako treba i percipirati. Odluke unutar igre nisu vaše i ne postoji različiti krajevi koje ovise o vašem igranju. Te odluke su od Ellie. Česta je kritika kako su developeri htjeli manipulirati igračevim emocijama s događajima nad kojima oni nisu imali kontrolu – ali to je definicija gotovo svake linearne igre i očekivanje suprotnog, pogotovo nakon jedinice koja ima isti pristup dizajnu, je pomalo zbunjujuć.

Neki su raspravljali kako ovo za njih nije pravi nastavak, da bi oni htjeli nešto drugačije – više u stilu jedinice pa su svi krenuli s nabrajanjem ideja što su oni htjeli vidjeti i kako su te ideje instantno bolje. Naughty Dog je mogao napraviti “siguran” nastavak i usmjeriti se na razvijanje odnosa između glavnih likova ili ponoviti događaje iz jedinice s novim potencijalnim lijekom, ali odlučio se na prikazivanje posljedica jedinice u spiralno negativnom okruženju do te mjere koja doslovno postaje neugodna i odbijajuća za neke igrače.

Naravno, ovo nije savršena priča bez svojih problema. Tempo je ponekad bio na sve strane, a narativni dizajn u drugom dijelu igre bio je sličan kao i u jedinici – nešto što nama osobno nije odgovaralo. Konstantno ponavljanje ciklusa borbe nakon koje glavni lik usmjeri prstom i kaže “Moramo ići tamo“, pokazavši na neku zgradu ili drugu lokaciju postane naporno kad primijetite taj uzorak.

lastOfUsPart2_6

Što na kraju reći o ovoj priči?

Da nismo uspjeli zaobići one spoilere koji su došli prije samog dolaska igre, igrali bi ju najvjerojatnije s krivim tempom i krivo doziranim emocijama, šokom i osjećajem napetosti – nešto na što se ovaj nastavak jako oslanja. Gledali bi na glavne očekivane točke unutar igre veoma racionalno što možda ne bi baš funkcioniralo bez kvalitetne glume i svih tih emocija u tom trenutku koje zajedno maskiraju neka objektivna gledišta – u igri i u stvarnom svijetu.

Najjednostavnije, The Last of Us Part 2 je teška igra koja se nije i neće svidjeti svim igračima.

U kombinaciji s gameplay elementima, vizualima, glumom i tom pričom, ova igra se nama osobno svidjela, a o samim dojmovima koje je imala na nama još uvijek razgovaramo i proučavamo. Znamo da se mnogi neće slagati s izrečenim i to dokazuje hrpa drugih YouTube videa i like/dislike omjera na pozitivnijim osvrtima ove igre, ali ponavljamo – to je dobro. Razmislite samo kada se zadnji put pojavila igra koja je ovako podijelila igrače u vezi priče? Čak su i sami developeri rekli da se ova igra neće svidjeti svim fanovima originala, a pričamo o jednoj od najiščekivanijih igara ove generacije – o igri o kojoj ovisi jako puno novaca. Iz naše perspektive, bila ona pozitivna ili negativna, developeri su uspjeli napraviti igru koju su oni htjeli, a ne onu s kojom bi samo htjeli zadovoljiti što je veći broj fanova kako bi dostigli što bolju prodajnu statistiku.

U potpunosti razumijemo i prihvaćamo gdje je ova priča mnogima zapela jer ona je kao jedna velika kula s kartama. Ako samo jedna od njih ne stoji kako treba u njenim temeljima, cijela ta kula će se zasigurno urušiti – kao što se nažalost mnogima i dogodilo. Ta negativna perspektiva iza ove igre je glasna, ali treba isto imati na umu da mnogi tu igru gledaju iz potpuno drugačije perspektive i možda im se čak nalazi na listi boljih igara koje su do sada zaigrali.

Došla je igra koja je podijelila fanove sa svojim idejama – i neovisno kojeg ste mišljenja, to treba poštivati, kao i tuđa konstruktivna mišljenja koja se možda ne slažu s našima.

misc
02.07.2020

Marvel’s Iron Man VR – Zabavna igra s ne baš pohvalnim vizualima

Autor:  

Ideja igranja kao Iron Man u virtualnoj stvarnosti zvuči kao fantastična ideja zbog čega smo se odlučili provjeriti što sve nudi Iron Man VR i koliko je dobro tu ideju uspio realizirati ne pretjerano poznati studio Camouflaj.

U pitanju je PSVR ekskluziva koja prati priču Tonyja Starka nakon što njegov avion postane meta Ghosta – hakerice koja iskorištava stara Starkova oružja protiv njega. Kao rezultat tog napada, Pepper Potts završava u bolnici, a zadatak je na vama da zaustavite njene planove uz pomoć umjetnih inteligencija F.R.I.D.A.Y. i Gunsmithom. Ta priča je raspodijeljena na sveukupno dvanaest poglavlja – od kojih nekoliko njih više služi za vježbanje letenja i korištenja svojih oružja, nego za napredak same priče. Sveukupno gledajući, Iron Man VR nudi kratku, ali dobru priču s niz zanimljivih segmenta koji su nas ugodno iznenadili. Također moramo napomenuti kako u ovoj igri nisu sudjelovali glumci iz Iron Man filmova, već drugi glasovni glumci koji su, po nama, napravili dosta dobar posao.

IronManVR_image14

Najbolji dio ove igre jest pažnja na detalje s kojima su developeri htjeli omogućiti osjećaj igranja kao Iron Man. Koristeći svoje Move kontrolere, morat će te držati ruke uz svoje tijelo prilikom letenja s dlanovima usmjerenim prema natrag kako bi vas potisnici gurali prema naprijed – isto kao i u stripovima i filmovima. Potrebno je malo vremena dok se ne naviknete na taj sistem letenja, ali nakon kratke vježbe – bez problema će te s potisnikom iz jedne ruke raditi akrobacije, a s drugom uništavati neprijatelje oko sebe. Najbolje od svega, to letenje je stvarno zabavno dok izbjegavate neprijateljske projektile, a izvođenje tih akrobacija ne izaziva osjećaj mučnine kao što smo prethodno mislili – a to vam govori osoba kojoj je redovno mučno tijekom vožnje autom na cesti s malo više zavoja.

Prije svake misije imat ćete mogućnost razviti svoje odijelo s novim oružjima i drugim dodacima, ali i opustiti se u raznim mini igrama u Starkovom stanu – od igranja košarke, dizanje utega do udaranja boksačke vreće. Sadržaja unutar igre stvarno ima i ponudit će vam niz sati zabave, pogotovo ako će te htjeti rješavati dodatne vremenske izazove prolaženja kroz krugove kao u Supermanu 64.

IronManVR_image13

Najveći fokus svake misije usmjeren je na borbe protiv dronova i drugih sličnih neprijatelja, a one su u većini situacija intuitivne i jednostavne, ponekad i prejednostavne. Borba protiv tenkova na tlu možete riješiti spamanjem posebnog napada zaletavanja s kojim tenk nema šanse uopće napasti, dok se ostatak svodi na izbjegavanje ne pretjerano brzih projektila.

Nažalost, sada se moramo usmjeriti na tehničku stranu ove igre. Čak i kad se uspoređuje s drugim PSVR igrama, Iron Man VR jednostavno ne izgleda dobro u većini situacija, barem na originalnoj PlayStation 4 konzoli. Teksture su daleko ispodprosječne, drveća izgleda kao da su iz razdoblja prvog PlayStationa, a na stazama gdje se vode bitke nedostaje detalja zbog čega određeni segmenti izgledaju jeftino i prazno.

IronManVR_image15

Uz te ispodprosječne vizuale, u više navrata smo tijekom igranja imali i nestabilan framerate – problem koji postaje jako očit u virtualnoj stvarnosti.
Također, jednostavno se moramo malo osvrnuti i na njene loading sekvence. Previše ih je, predugo traju i često znaju uništiti tempo napetih situacija unutar igre. U par navrata nam je igra zapela na crnom ekranu između tih loading sekvenci – a kako nas je igra naučila da budemo strpljivi, više minuta smo znali čekati u potpunom mraku bez ideje jeli u pitanju samo još jedan dugi loading ili je igra jednostavno prestala raditi.

Što na kraju reći o igri?

U pitanju je jednostavna igra s jednostavnom idejom da se igrač osjeća kao Iron Man. I u tom segmentu – Camouflaj je uspio. Letenje u tim otvorenim stazama je stvarno zabavno – pogotovo zato što vi kao igrač morate oponašati Iron Manove poze. Svaki put kada izvedete neku akrobaciju kroz tijesan prostor kako bi izbjegli projektile i dočekali neprijatelje s nove pozicije pruža stvarno odličan osjećaj.

Ako je ovo igra koju ste planirali kupiti, obavezno imajte na umu spomenute tehničke probleme i ispodprosječne vizuale jer nažalost, ti segmenti su nam u više navrata uspjeli spustiti sveukupni dojam cijele igre.

misc
29.04.2020

Predator: Hunting Grounds – Zanimljiva ideja s nizom tehničkih problema (PS4)

Autor:  

Dobrodošli u GamePerspectives!

Originalni Predator je jedan od onih filmova koji kad se samo spomene, pojavi nam se želja da ga ponovno pogledamo, tako da još od prošlogodišnjeg State of Playa imali smo ovu igru na radaru i držali fige da će biti barem iznadprosječna. Ideja asimetričnog 4v1 multiplayera gdje jedan tim ima svoju PvE misiju dok jedan u ulozi Predatora ima svoj zadatak zaustaviti ih zvuči primamljivo.

Nažalost, sama beta nije prošla baš najbolje – igrači su imali niz tehničkih problema, a neki mediji i nisu bili baš oduševljeni. Sada kako je igra napokon stigla na PlayStation 4 i Epic Games Store, odlučili smo osobno istražiti što ona sve nudi i kakvo joj je trenutno tehničko stanje.

PredatorHuntingGrounds_1

Nažalost, moramo krenuti s tom tehničkom stranom. Mi nismo jedni od onih koji traže revolucionarne vizuale kako bi mogli uživati u igri, ali vizualni problem ovdje, barem na originalnoj PlayStation 4 konzoli, povlači sa sobom drugi bitan problem.

Ima velik problem s Antialiasingom, pogotovo kada pričamo o drveću i sitnijim detaljima, što je samo po sebi vizualno neugodno za gledati, ali kako ta drveća čine većinu mape i služi Predatoru za skrivanje i napadanje iz zasjede dok koristi cloaking sistem, preglednost je dosta loša što jako utječe na sam gameplay. Također treba napomenuti kako igra pati od sporog učitavanja tekstura što je najviše vidljivo u glavnom izborniku dok prolazite kroz sve liste vizualnih dodataka.

Kako bi stvar bila još gora, PlayStation 4 verzija ima dosta nestabilan framerate. Dok cilja na trideset fps-a, Predator: Hunting Grounds redovno pada ispod tog “filmskog” minimuma što dodatno smanjuje napetost u cijeloj igri. A to je zapravo najveća šteta jer ta napetost dobivena neskriptiranim ponašanjem Predatora nam je u više situacija prouzročio određenu dozu nervoze. U jednom trenutku šećete se kroz gustu šumu s idejom rješavanja misije, a odmah u sljedećem brzinski pregledavate mini mapu i drveća iznad sebe jer ste čuli uključivanje Predatorovog cloaking sistema.

PredatorHuntingGrounds_2

Sada kada smo prošli kroz najveće probleme u ovoj igre, idemo se usmjeriti detaljnije na njen sadržaj, servere i neke stvari koje je zaista impresivno napravila.

Predator: Hunting Grounds je primarno multiplayer igra. To znači da nema single-player kampanju tako da ona nije za igrače koji su u potrazi za kvalitetnom pričom i vođenim iskustvom, već oni koji traže kombinaciju PvP i PvE iskustva.

Nakon što odaberete željenu klasu i uredite svojeg lika po vlastitoj želji, bit ćete bačeni na otok gdje Fireteam mora odraditi jednu od dostupnih misija, dok Predator ima otvoreno igralište na kojem može raditi kaos sa svojim arsenalom oružja.

Za svaku tu klasu, vrijeme čekanja za dolazak na javne P2P servere varira – Igrači koji žele igrati kao Fireteam čekat će u prosjeku oko minute, dok će se za ulogu Predatora čekati i do deset minuta. Na kojoj god platformi bili kupili igru i koju god klasu odabrali, igrači će moći zajedno igrati jer Predator: Hunting Grounds nudi cross-play opciju.

PredatorHuntingGrounds_3

Timsko igranje je ključ za uspješan prelazak misije u ulozi Fireteama, ali kako je to multiplayer igra, nije baš najčešće da ćete naići na “timski” raspoložene igrače. Često će uvijek netko krenuti u “Rambo” stilu bez obzira na druge, a potrebno je samo par minuta da vam se na ekranu pojavi poruka njegove smrti. Igrači se moraju držati zajedno i, ako je moguće, komunicirati jer ako se jedna osoba odvoji, pitanje je vremena kad će suparnički igrač iskoristiti situaciju.

Postoji opcija za izbjegavanje tog problema, a u pitanju su privatni mečevi koje možete zaigrati sa svojim prijateljima. Kada su obje strane u elementu i pokušavaju odraditi svoj zadatak na što je bolji mogući način, Predator: Hunting Grounds postaje odlična igra. Predator će se igrati sa živcima ostalih igrača oponašanjem ljudskog glasanja i čekanjem pravog trenutka za napad s hrpom zanimljivih oružja i alata, dok će se tim na tlu morati oslanjati na kamufliranje blatom, raznim taktikama i prilagođavanje situacijama kojima često dirigira Predator.

Dodatna dinamika uvedena je i s različitim krajevima svakog meča – Fireteam može izvršiti svoju misiju i pobjeći, dok Predator dolazi do svoje pobjede tek kad eliminira sve igrače na mapi. Situacija se također mijenja ako Fireteam uspije onesposobiti Predatora – čuvanjem njegovog tijela od navale AI vojnika ili bježanjem od lokacije ako je uspio u zadnjim trenucima aktivirati samouništenje.

Nakon svakog meča razvijate svojeg lika što dovodi do otključavanja raznih vizualnih dodataka, bodova, novih oružja i perkova koje vam mogu pomoći u budućim mečevima. Spomenute bodove moguće je isto koristiti za otključavanje tih vizualnih dodataka, ali i kupovanje kutija u implementiranom loot-box sistemu. Prije nego što vam se upali alarm na spomen loot-boxa, moramo reći da u igri, barem za sada, nije moguće kupiti te bodove pravim novcima, a brzina otključavanja sadržaja je odlična. Redovno ćete biti zatrpani novim sadržajem s čime dolazimo do još jedne jako pozitivne stavke ove igre – Predator: Hunting Grounds je iznimno vjeran svojem izvornom materijalu. Od sitnih detalja s kojim možete nadograditi vaše likove pa sve do fantastične glazbe i zvučnih efekata, u pitanju je igra u kojoj će te imati osjećaj da ste u događajima originalnog filma.

PredatorHuntingGrounds_4

Što na kraju reći o igri?

Očito je da su na ovoj igri radili developeri koji su imali poštovanja prema izvornom materijalu jer tu jedinstvenu atmosferu koju stvara tijekom online mečeva je za svaku pohvalu. Količina sadržaja pružit će vam hrpu sati zabave, a Illfonic je još prije lansiranja najavio da igrači mogu očekivati i niz post-launch ažuriranja od kojih će prvi biti potpuno besplatan.
Predator: Hunting Grounds može biti jako zabavna igra, ali ako vam se sviđa njen koncept i razmišljate o kupnji, savjetujemo da ju izbjegnete na originalnoj PlayStation 4 konzoli, barem dok je u ovakvom stanju. Proučite dodatno PlayStation Pro verziju ili PC verziju za koju drugi recenzenti govore kako nema većine spomenutih problema. Iz našeg iskustva, dijelovi koji su trebali sjajiti bili su uništeni raznim tehničkim problemima.

misc
09.04.2020

The Room VR: A Dark Matter – Iskusite escape-room zagonetke u virtualnoj stvarnosti

Autor:  

Dobrodošli u GamePerspectives!

Ponovno se vraćamo u virtualnu stvarnost, ali za razliku od naših prijašnjih iskustava u PSVR-u, ovog puta idemo zakoračiti u svijet rješavanja niz escape-room zagonetki u igri The Room VR: A Dark Matter.

theRoomVR_1

Godina je 1908., a vi kao igrač preuzimate ulogu policajca koji mora istražiti neobičan nestanak cijenjenog egiptologa u Londonu. Dok sama priča započinje u realističnom okruženju gdje se upoznajete s cijelim slučajem, ubrzo nakon dolazite do posebnih naočala s kojima možete uočiti razne misteriozne znakove i drugu dimenziju predmeta oko sebe. Realizam u tom trenu odlazi kroz prozor i započinje nadnaravna avantura s malom dozom misterioznog horora. To ne znači sada da ova igra nudi tzv. jumpscare elemente ili bizarne vizuale, već je u nekim segmentima prisutna određena neugodna atmosfera dobivena kvalitetnim zvučnim efektima i vizualnim detaljima.

Glavni fokus ove igre su njene zagonetke koje ćete rješavati uz pomoć već spomenutih naočala i interakcijom s raznim predmetima što u virtualnoj stvarnosti može biti jako zabavno. Dok će većina dostupnih zagonetki testirati vaše razmišljanje i zaključivanje, osobno ih ne bi svrstali u kategoriju jako teških problema, pogotovo jer niti jedna nije vremenski ograničena. U slučaju da ste zapeli na određenom dijelu igre, na ponudi su vam i savjeti koje možete, ako želite, periodično otključavati.

Samo trajanje igre naravno ovisi o igraču i njegovoj brzini rješavanja problema, ali u prosjeku će nuditi do četiri sata – statistika koja i nije baš pohvalna pogotovo jer ne nudi nove elemente prilikom ponovnog prelaska.

theRoomVR_3

Za sve one koji imaju problema s mučninom prilikom igranja u virtualnoj stvarnosti, A Dark Matter jedino nudi kretanje teleportacijom što za mnoge dosta ublažuje taj problem. Čisto za primjer, mi osobno ne možemo igrati dulje od sat vremena neku VR igru čije se kretnje temelje na locomotion metodi, ali ovako s teleportacijom smo bez ikakvih problema mogli uživati u igri na dulji period.

Ponekad ispodprosječni vizuali u VR igrama često budu zamaskirani napetim akcijskim scenama ili drugim dinamičnim segmentima koji igračima odvlače pažnju s vizuala na sam gameplay, ali The Room VR: A Dark Matter je mirna igra gdje se baš trebate fokusirati na objekte oko sebe i njihove detalje.

S time rečeno, dok smo proučavali gotovo sve objekte izbliza i istraživali svaki kutak za novim tragom, moramo reći da se ova igra dosta dobro drži u vizualnom odjelu. Nije bilo problema s Antialiasingom – nešto što nas najčešće muči u VR igrama, dok su neke teksture i modeli bili za svaku pohvalu. Sveukupno gledajući, A Dark Matter nudi iznadprosječne vizuale kada se usporedi s drugim VR igrama sličnog kalibra.

theRoomVR_2

Što na kraju reći o igri?

The Room VR: A Dark Matter ima svoju ciljanu skupinu igrača, a sadržaj koji donosi će oduševiti sve one koji uživaju rješavajući zagonetke, i to svojim tempom. To je vidljivo i na mnogim korisničkim recenzijama koji su pozitivno ocijenili igru na svim dostupnim platformama.
Kombinacija kvalitetnih vizuala, izazovnih zagonetki i dobre implementacije virtualne stvarnosti čini ovu igru obaveznom za sve fanove ovakvih igara. Ako vam cijena i trajanje same igre nisu baš u skladu, pričekajte popust jer se ovu igru isplati zaigrati.

misc

Alien RPG - VIDEO RECENZIJA