Dobrodošli u GamePerspectives i našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Hunting Simulator 2 – lovačku simulaciju koja je nedavno stigla i na PlayStation 5 konzolu.

Virtualno lovačko iskustvo

 
Hunting Simulator 2 je single-player simulacija s kojom vam belgijski studio Neopica želi ponuditi virtualno lovačko iskustvo – od cijele pripreme u vašoj kolibi, pronalaženja najbolje tehnike kako privući životinju pa do cijelog procesa pronalaženja vašeg plijena kojeg na kraju možete prodati za kupnju dozvola i opreme ili ukrašavanje vaše kolibe koja funkcionira kao osnovni hub.

Neovisno što ste se odlučili loviti, ta priprema je jedan od najvažnijih dijelova igre. Morat će te paziti koju odjeću nosite, kakvu pušku koristite za koju životinju (čak 33 vrste) i koju dozvolu imate na svakoj od dostupnih šest lokacija. Ako se odlučite prekršiti neke od najbitnijih pravila lova, bit će financijski kažnjeni što utječe na sveukupni napredak unutar igre.

Na izboru su vam i razni dodaci kao što su razni mamci i sprejevi za očitavanje smjera vjetra što vam s pravilnim korištenjem može jako pomoći u pronalasku željene životinje.

Čovjekov najbolji prijatelj

 
Nakon što ste sve pripremili, vrijeme je za sam čin lova, a tko vam može u tome najbolje pomoći nego čovjekov najbolji prijatelj. Tako je, u lov možete ići s vašim psom koji će vam pomoći u traganju i drugim aspektima. Sa sveukupno četiri pasmine, svaka od njih ima svoje prednosti koje možete iskoristiti za specifične životinje koje lovite.

Svaki put kada vaš pas učini nešto dobro, možete ga pohvaliti što mu dodatno pojačava njegovu volju za traganjem i lovom. Što ga više vodite sa sobom, tako će rasti i njegovo iskustvo zbog čega će puno rjeđe gubiti trag za nekom životinjom.

Taj gameplay segment dosta olakšava cijeli proces pronalaženja željene životinje, ali ako se želite osloniti samo na svoje vještine, možete krenuti i lov i bez njega – nešto što stvarno jako podiže razinu težine, ali i osjećaj realnosti.

Možete otići i korak dalje i isključiti korisničko sučelje koji pomaže u identificiranju životinju i pronalasku tragova zbog čega će te se jako morati oslanjati na okolinu oko sebe, poznavanje životinja kako ne bi slučajno prekršili zakon, ali i na vaše snalaženje u otvorenim područjima.

R2 – trigger koji se rijetko koristi

 
Hunting Simulator 2 je tehnički FPS igra (iako se može igrati i iz treće perspektive), ali vaši prsti na kontroleru se neće ponašati kao u nekoj klasičnoj igri tog žanra. Trigger R2 se jako rijetko koristi – pogotovo ako ovom naslovu pristupate na krivi način. Vaše igranje svodit će se na istraživanje najboljih lokacija na mapi, postavljanjem mamaca i strpljivog čekanja na tornju ili nekoj drugoj lokaciji. Najozbiljnije, vidjeli smo hrpu korisničkih recenzija s negativnim ocjenama jer igrači nisu uspjeli vidjeti bilo koju životinju tijekom pola sata lova. Naravno, tu je možda i utjecao i spomenuti krivi način igranja, ali ponekad je stvarno potrebno dugo čekati kako bi se pred vas pojavila željena životinja.

Kako je ovo PlayStation 5 verzija, sada je dostupna i podrška za igranje s adaptivnim trigerima, ali kao što možete zaključiti iz prethodno napisanog – rijetko će te osjetiti otpor kojeg nudi ovaj kontroler. Što se tiče drugih značajki ovog kontrolera, lagane vibracije osjetit će se na lijevoj i desnoj strani dok hodate ili trčite kroz šumu prema svojem sljedećem plijenu što nadodaje zanimljiv i neupadljiv detalj tijekom vašeg lova.

Što ste brži, to ste “sporiji”

 
Ovo nije igra za one koji nemaju strpljenja. Ne možemo dovoljno naglasiti koliko je ova rečenica važna za one koji razmišljaju nabaviti ovaj naslov. Čisto za primjer, ako se odlučite trčati prema odabranoj lokaciji za lov, najvjerojatnije nećete primijetiti niti jednu životinju jer će ih zvuk vašeg trčanja otjerati puno prije nego što bi to učinili hodanjem.

Na mapi su dostupni tornjevi koje prvo morate pronaći i označiti, a duža čekanja i promatranja obližnjih redova drveća je redovna pojava unutar igre. Svaki vaš korak mora biti pažljivo isplaniran ako želite vidjeti nekakav napredak – od postavljanja mamaca, proučavanja smjera vjetra pa sve do kada je najbolje vrijeme za repozicioniranje.

Kada se napokon pojavi najbolja situacija za pucanje i vaš metak pogodi metu, životinja u većini situacija neće samo pasti na pod, već će započeti s bijegom – a taj segment igre ovisi gdje ste ju pogodili. Ako vaš metak nije pogodio neke od vitalnih organa, traganje za ranjenom životinjom može stvarno jako dugo potrajati što će dodatno testirate vaše strpljenje i vještine praćenja tragova krvi kroz gustu travu.

Naslov govori sve

 
Hunting Simulator 2 je tip igre koji sa samim naslovom dovoljno objašnjava koja mu je ciljana skupina. Ako tražite FPS akciju, ovo jednostavno nije igra za vas.

Ovo je naslov koji se ne fokusira na sam čin pucanja, već na cijeli, jako detaljan, proces prije pritiska R2 triggera, ali i cijelog procesa nakon pucanja.

Hunting Simulator 2 je igra koja nudi hrpu sadržaja, a i zbog same izvedbe pružit će vam hrpu sati zabave – naravno, ako je to stil igre kojeg tražite. Baš zbog tog sporijeg tempa, igra može ostaviti “grindy” dojam jer će svaki vaš napredak u dobivanju dozvola i kupnji oružja zahtijevati dosta vremena – sistem kojeg će cijeniti oni koji traže baš ovakav tip igre.

Naime, ovo nije sve od sadržaja ove igre jer će studio uskoro lansirati i skriptiranu kampanju u kojoj preuzimate ulogu čuvara parka s potpuno drugačijim zadacima: liječenje životinja, sakupljanje uzoraka i čuvanje zdravlja okoliša.

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Little Nightmares 2 – avanturistički platformer s horor elementima za koju možemo odmah ovdje na početku recenzije reći da je u pitanju predobra igra koju zaslužuje vašu pozornost!

Tamo gdje mi idemo ne treba nam govor

 
Kada igra može prenijeti duboku priču bez izgovaranja ijedne riječi, odmah znate da je u pitanju kvalitetna igra. To oslanjanje na vizualno prepričavanje uz pomoć ponašanja neprijatelja i okoline kroz koje prolazite uspjelo je ponuditi dovoljno informacija da otprilike razumijete što se događa, a teme ostavile dovoljno otvorenima za raspravu i povezivanje svih informacija. Čim su nam se pojavili creditsi na ekranu, odmah smo počeli s razgovorom kroz što smo upravo prošli, kako je sve to povezano, ali i idejama koje se provlače kroz cijelu priču od njenog početka do kraja.

Za razliku od originala, igra ovdje prati priču malog dječaka pod imenom Mono koji mora otkriti tajnu iza misteriozonog signalnog tornja, ali i što se točno događa u ovom uvrnutom svijetu. Naime, protagonistica Six je i u ovoj igri, ali nju pokreće umjetna inteligencija i pomagat će vam u rješavanju zagonetki te bježanju od neprijatelja – uvijek naglašavajući gdje se morate kretati ili sakrivati. Također se možete držati za ruke dok trčite kroz uvrnute hodnike – nešto zbog čega je igra u više navrata dobila pozitivnu 10/10 ocjenu na Steamu od nekih igrača.

Vizuali koji zaslužuju svoju izložbu u muzeju

 
Little Nightmares 2 izgleda morbidno predivno – od okolina, detalja, glavnih likova pa sve do neprijatelja koji su nam u kombinaciji sa svojim gameplay sistemima uspjeli pružiti dobru dozu napetosti. S takvom visokom razinom kvalitete u vizualima, igra slobodno može imati i podnaslov Little Nightmares 2: Screenshot Simulator jer igra kao da je izumila sistem dinamične kompozicije s kojom smo stalno bili u situacijama s odličnim osvjetljenjem i razmještajem u kadru da smo redovno htjeli snimati screenshote.

Svi koji se odluče kupiti Deluxe izdanje igre, primit će i digitalnu knjigu s crtežima i skicama kojeg je tim dizajnera napravio tijekom razvoja igre, a samo zbog tog dijela se isplati nadograditi na Deluxe izdanje ako ste jedan od onih koji cijene dodatan uvid u stvaranje vizualnih dijelova igre kao što je ova. Ideje i kvaliteta nekih tih crteža su toliko dobre da bi neke od njih bez problema mogle biti dio neke izložbe u muzeju za koje bi ljudi sigurno bili spremni platiti ulaznice.

Naravno, ti vizuali nisu u potpunosti zaslužni za cijeli horor dojam unutar igre jer su glazba i zvučni efekti odlično odradili svoj dio posla. Na glazbi je radio Tobias Lilja – švedski skladatelj koji je savršeno podignuo atmosferu i dodatno naglasio nervozu i osjećaje uspjeha tijekom igranja ove igre.

Savršen tempo…skoro

 
Little Nightmares 2 je u većini igre savršeno kombinirao priču s horor elementima i zagonetkama, pružajući tempo koji nas je jednostavno uvukao u sve što se događalo unutar igre. Svaki naš sljedeći korak imao je smisla, iako većinu igre nismo znali gdje idemo i zašto, jer je igra uspješno maskirala znakove dostupnih gameplay petlji. Od samog početka prolaženja kroz šumu ispunjenom zamkama i raznim morbidnim vizualima, igra nas je učila – gotovo bez korištenja korisničkog sučelja, kako koji gameplay sistem funkcionira, a taj princip je koristila do samog kraja s novim neprijateljima i zagonetkama.

Naravno, nije sve savršeno jer se Little Nightmares 2 u segmentu pred sam kraj malo previše oslanjao na rješavanje zagonetki bez ikakvog osjećaja napretka u priči – nešto što nas je na tren uspjelo malo izbaciti iz te horor magije koju je tada uspješno držala. Ali čim smo to primijetili, doslovno nakon sljedeće zagonetke se igra vratila na stari tempo.

Kakav je zapravo gameplay?

 
Little Nightmares je u svojim temeljima 3D platformer, a to sa sobom dovodi svoje pozitivne i negativne stavke. Dok je nedostatak korisničkog sučelja odlično ukomponiran da samostalno testirate okolinu oko sebe, taj 3D segment ponekad zna predstavljati problem kod napetih situacija kada trebate dobro procijeniti skok i dubinu prostoru. Čisto za primjer, skok na uže ili prema malom prozora dok nas naganjaju čudovišta često je rezultiralo ponavljanjem jer smo krivo procijenili tu dubinu. U nekoliko segmenata nismo dobro reagirali ili započeli s trčanjem na vrijeme što je rezultiralo trial-and-error metodom igranja – što može umanjiti osjećaj napetosti određenih dijelova igre.

Velik fokus usmjeren je i na rješavanje zagonetki koje su u većini situacija dosta logične i nisu nam predstavljale problem u napredovanju. Morat će te pomicati stvari po sobi kako bi otvorili put za dalje, pravilno tempirati skakanje na pokretne platforme, ali i iskorištavati neke jedinstvene elemente povezane sa samom pričom. Na primjer, u jednom dijelu će te moći koristiti upaljene televizije kao portale, ali iskorištavati ih protiv neprijatelja koji će vam često stajati na putu.

Postoji i borbeni sistem, ali nije baš u prvom planu zbog čega nemojte očekivati skill-based borbe kao u nekim drugim platformerima. Ti dijelovi su dosta skriptirani i u većini situacija kada ponavljate borbu moći će te ponoviti identične poteze jer će se neprijatelji kretati prema vama u istim intervalima s istim napadima.

Unatoč tim borbama, stealth sistem je dosta iskorišten u ovoj igri i često će te se nalaziti u situacijama gdje će te se morati sakrivati od neprijatelja. Uz borbe i sakrivanja, u igri je dostupan i dio gdje morate zaustavljati neprijatelje sa svojom lampom – dio koji nam je osobno najviše ostao u pamćenju zbog stvarno napetih situacija.

Zaključak recenzije u stilu igre – bez riječi

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Destruction AllStars – multiplayer igra koja uzima elemente iz starijih igara kao što su Destruction Derby i Carmageddon te ih sastavlja u proizvod za novu generaciju.

Kaos na kotačima

 
Jednostavan cilj natjeravanja i razbijanja auta u areni te hrpa likova s različitim napadima kojima možete spaliti ili potpuno uništiti suparnika – ideje koje su nas već s prvim trailerima zaintrigirale jer osobno uživamo igrati takve igre u društvu. Jednostavne su za pohvatati, a mogu pružiti tonu zabave – nešto u čemu je Destruction AllStars uspio…na prvi pogled.

Vožnja je izvedena dosta dobro i nikad do sada tijekom igranja nismo imali problema s upravljanjem i brzim ulascima u zavoje dok izbjegavamo i natjeravamo ostale u areni. Dok je glavni fokus igre usmjeren na vožnju i spomenute borbe s autima, Destruction AllStars nudi i mogućnost izlaska iz tog auta gdje možete napadati ostale igrače koji panično traže svoj sljedeći auto, sakupljati bodove s kojim otključavate svoju specijalnu vještinu bržeg trčanja i dvostrukog skakanja, ali i otimanje tuđih vozila. Svakim udarcem ili kaotičnim ponašanjem dovodi vas korak bliže vaše specijalnom vozilu koji dolazi s dodatnim napadima ili funkcijama. Kako svaki od šesnaest dostupnih likova ima svoje posebno vozilo, Destruction AllStars nudi dobru dozu istraživanja koji lik bi vam najbolje odgovarao u kojem od dostupna četiri moda.

Njen prvi glavni mod Mayhem baca vas u arenu s petnaest drugih igrača u kojoj svi imate isti cilj: stvoriti što je više moguće kaosa, bilo sa svojim autom ili bez njega, kako bi osvojili što je više moguće bodova u zadanom vremenu. Najjednostavniji od dostupnih modova, ali nam je ipak pružio najviše zabave – baš zbog te kaotične jednostavnosti.

Sljedeći mod po redu je Gridfall koji u principu funkcionira kao Fall Guys: Ultimate Knockout jer vam je zadatak jedini opstati u areni dok postepeno propadaju dijelovi poda (naravno, uz određenu dozu kaosa razbijanja i natjeravanja). Dok njegova ideja zvuči zabavna, nasumični udarci mogu vas odmah blizu početka nokautirati u rupu s čime završava vaše sudjelovanje u meču. Nema gledanja drugih igrača kako igraju ili čekanje za sljedeću rundu, već morate ponovno započeti s traženjem dostupnog servera. S idejom izbjegavanja cijelog tog procesa radi što duljeg igranja, taktika se kod mnogih igrača u ovom modu mijenja iz agresivnog u obrambeni što dosta umanjuje kaos prikladno nazvanog Mayhema.

Treći po redu je Carnado – prvi od dostupna dva timska u moda u kojem igrači imaju zadatak zabijati se u suparnike, ali i sigurno “zaključati” svoje bodove zaletavanjem u tornado koji vijori u centru arene. U slučaju da vas netko pokosi na putu do tog tornada, izgubit će te dosad sakupljene bodove i krećete ispočetka. Koji tim uspije što više dobiti bodova u određenom vremenskom roku, pobjeđuje. Dosta zabavan mod koji u ovaj osnovni recept razbijanja po areni, uvodi i dodatnu dozu napetosti dok pokušavate zadržati i zaključati osvojene bodove.

Zadnji u nizu je Stockpile – mod koji se nama osobno najmanje svidio. Ideja je sljedeća: morate onesposobiti neprijateljska vozila koja tada ispuštaju zupčanike, a jedini način da ih pokupite jest da izađete iz auta i sa svojim likom pretrčite preko njih. Slično kao i Carnado, sakupljeni zupčanici ne znači automatski da se oni ubrajaju u sveukupni rezultat, već ih morate dovesti do posebnih lokacija u areni. Razlog zbog čega nam osobno nije sjeo mod jest taj što to izlaženje iz auta i sakupljanje zupčanika usporava sveukupni tempo meča. Uz to, u ovom timskom modu uopće nema surađivanja ili bilo kakvih naznaka od strane igre za igranje u timu, zbog čega većina zapravo samo prati svoj vlastiti cilj (razbij-skupi-osvoji).

Svakim igranjem u ovim modovima razvijate level svojeg profila s kojim dobivate “novce” unutar igre koji služe za otključavanje raznih vizualnih dodataka za svoje likove i aute.

Detalji u prvom planu

 
U pitanju je PlayStation 5 ekskluziva zbog čega smo se veselili vidjeti na koji način su developeri iskoristili značajke DualSensea, a sa zadovoljstvom možemo reći da su napravili dobar posao! Svaki korak dok trčite arenom je naglašen laganim vibracijama, dok su ubrzavanje i stiskanje kočnica odlično potpomognute adaptivnim trigerima. Taj širok spektar vibracija odlično je iskorišten i u razini oštećenog vozila kojim upravljate. Često uopće nismo vizualno registrirali da nam je auto u lošem stanju i da bi sljedeći primljeni udarac mogao biti posljednji, ali te vibracije su nas uvijek podsjetile na to kada je pravo vrijeme za iskočiti van.

Uz spomenute povratne informacije koje dobivate tijekom borbi sa svojim kontrolerom, taj sveukupni kaos upotpunjen je i raznim vizualnim detaljima. Čisto za primjer, ogromni propeleri na nekim stazama sasjeći će vaš auto na dijelove, a svako razbijanje upotpunjeno je s raznim efektima zbog kojih cijeli taj segment igre izgleda jednostavno predobro.

Spomenute vibracije su odlično ukomponirane i unutar samog glavnog izbornika koje, gotovo neprimjetno, ali ipak efektivno naglašavaju vaše odabire. Prolaskom kroz jedan od tih izbornika gdje se biraju likovi, pozadinska glazba će blago promijeniti žanr – ovisno kojeg lika označite. Baš zbog tog razloga smo najčešće i birali Fuegoa kojem je u pozadini uvijek svirala metal varijacija pozadinske glazbe. Mali i mnogima možda nebitan detalj, ali baš nas je razveselio i ostavio pozitivan dojam.

Velik fokus usmjeren je i na količinu vizualnih dodataka s kojim možete urediti svojeg lika i svoj auto. Kako Destruction AllStars nema priču ili slično usmjerenje, ti vizualni dodaci su glavni fokus u osjećaju napredovanja, a studio se stvarno potrudio da možete otključati širok raspon vizuala i animacija kako bi se izdvojili u areni.

Rivalstva nisu u prvom planu

 
Najveći problem s ovom igrom jest, barem iz naše perspektive, njen pristup igranja s prijateljima. Ovo je tip igre koji bi se trebao fokusirati na “glupu” i glasnu zabavu u društvu jer su pravila dosta jednostavna, a rezultati vrijedni navijanja zbog čega smo ostali zbunjeni kad smo vidjeli da ne nudi nikakvu split-screen opciju. To automatski isključuje onaj društveni aspekt rivalstva koji je često najzabavniji dio ovakvih igara. Ako si mislite da vam je dovoljan samo online dio, pogotovo s trenutnom situacijom gdje druženja nisu baš preporučljiva, ideja rivalstva je zapravo isto potisnuta.

Da, možete napraviti svoj online tim da igrate zajedno u areni, ali samo u timskim modovima Carnado i Stockpile…s ljudima koji imaju svoj PlayStation 5 – konzolu koju trenutno i nije baš najlakše nabaviti. To znači da su najzabavniji Mayhem i Gridfall namijenjeni da igrate samostalno protiv drugih, vama nepoznatih, na serveru. Samim time se igra oslanja primarno na svoj sadržaj i gameplay elemente…nešto u čemu i nije baš najsnažnija.

Službenih informacija o privatnim mečevima još nema, a smatramo da bi ta značajka mogla jako pomoći u kasnijim stadijima igre, a o potencijalima split-screen opcije ne želimo ni pričati.

Ključ za otključavanje sadržaja je u PlayStation Storeu

 
Prije nego što je u listopadu prošle godine stigla najava da će Destruction AllStars stići kao privremena PlayStation Plus ekskluziva, do tada je vrijedila informacija kako će ona biti dostupna po cijeni od 69,99€. To odmah možemo reći da ova igra u ovom trenutku ne nudi dovoljno sadržaja kako bi opravdala tu cijenu. Ona će biti dostupna kao dio PlayStation Plus ponude do 05. travnja, a za sada nije poznato hoće li se vratiti na prethodno ciljane cijene.

S time rečeno, Destruction AllStars u svojem trenutnom izdanju vuče dosta inspiracije iz free-to-play segmenta s pristupom prema mikrotransakcijama. Osim što nudi neke vizualne dodatke koje je jedino moguće otključati kupovanjem pravim novcima, gotovo cijeli dio serija izazova, segment koji uvodi malo priče i dodatne varijacije u ovu igru, je na isti način zaključan. Rješenje za otključavanje tog sadržaja leži u PlayStation Storeu, a dolazi u paketima s Destruction bodovima koji koštaju 37,49 kn, 74,99 kn i 149,99 kn.

Što na kraju reći?

 
Mi osobno uživamo u ovakvim igrama, ali Destruction AllStars nas jednostavno nije uspio oduševiti. Uz sadržaj koji je zaključan iza plaćanja, nedostatak različitih modova igranja te manjak opcija u multiplayer segmentu, Destruction AllStars je za nas promašena prilika. Pažnja na detalje i odlično iskorišten DualSense kontroler su za svaku pohvalu, ali sami temelji igre kao da su nedovršeni, barem u ovom trenutku. Vidjet ćemo u kojem smjeru će razvojni studio usmjeriti ovaj naslov tijekom sljedećih nekoliko ažuriranja.

Da je u pitanju plaćena igra s onom gore navedenom cijenom, sigurno bi vam savjetovali da preskočite ili barem pričekate dobar popust i buduća ažuriranja kako bi ravnoteža sadržaja i cijene bila malo bolja, ali kako je sada dio PlayStation Plus ponude, jednostavno nemate što za izgubiti s preuzimanjem i isprobavanjem igre – preporuka koja baš i ne funkcionira kao neka pohvala s naše strane.

Dobrodošli u GamePerspectives i na našu novu recenziju! Ovog puta smo išli provjeriti što sve nudi Werewolf: The Apocalypse – Earthblood – akcijska igra s RPG elementima na kojoj je radio francuski Cyanide Studio.

Mala lekcija iz povijesti

 
Prije nego što detaljnije uđemo u njene gameplay elemente i priču, potrebno je malo upoznati se s pozadinom ove igre zbog čega se vraćamo u 1992. godinu kada je izašlo prvo izdanje tabletop RPG-a pod imenom Werewolf: The Apocalypse. Da, postoji RPG izdanje ove igre i zanimljiva informacija jest da je taj naslov smješten u istom svijetu kao i Vampire: The Masquerade, Mage: The Ascension, Changeling: The Dreaming i niz drugih igara. Pod sveukupnim imenom World of Darkness, taj serijal je smješten u svijetu ispunjenom korupcijom gdje vampiri i vukodlaci žive u tajnosti, a njegova sveukupna priča je napredovala sa svakom sljedećom lansiranom knjigom.

Cahal, Wyrm, Yfen, Garou, Aedana, Rodko

 
Ukratko rečeno, Werewolf: The Apocalypse – Earthblood ne štedi nove igrače koji nisu upoznati s pozadinskom pričom ovog serijala. Kao da smo po prvi put krenuli čitati Dune, odmah smo bili zatrpani novim terminima i imenima kao što su Yfen, Wyrm i Cahal – nešto na što nam je trebalo malo vremena za privikavanje jer je u isto vrijeme brzo napredovala priča i dolazili novi likovi.

U pitanju je single-player igra u kojoj igrač preuzima ulogu Cahala –  člana plemena vukodlaka koji ima zadatak zaustaviti ljudska uništavanja prirode i vratiti ravnotežu u svijetu. Tijekom prve misije unutar igre događa se nesreća zbog koje Cahal napušta svoje pleme, ali i svoju kćerku na niz godina s ciljem kako bi ih zaštitio od samog sebe. Njegov povratak u pleme je dobrodošao (barem kod većine članova) jer se sve postepeno sprema za napad na naftnu tvrtku Endron koja postaje sve moćnija.

S vizualne strane, prvi dojmovi i nisu baš dobri. Animacije i izrazi lica nekih likova jednostavno ne izgledaju prirodno, a određeni segmenti kao što su animirane sekvence izgledaju nedovršeno. Doslovno u prvim kadrovima igre možete znati hoće li ova igra biti za vas, ako su vam vizuali jako bitan faktor u igrama.

Stealth i RPG su u drugom planu

 
Werewolf: The Apocalypse – Earthblood je u svojim temeljima akcijska igra, dok su svi ostali elementi drugih žanrova više u pozadini. Dodiruje hrpu jako zanimljivih ideja, ali njihova izvedba jednostavno ne izgleda dovršeno.

U igri postoji sistem razgovaranja s drugima, ali opcije ponekad uopće nemaju smisla. U jednoj situaciji je tijekom razgovora bila opcija “Priznaj” bez ikakvih naznaka što ćemo priznati jer nismo pričali o nekoj specifičnoj temi, a na kraju ta opcija uopće nije bilo povezana s dosadašnjim razgovorom.

U par navrata nas je igra ugodno iznenadila s promjenom okoline i naglašavanjem na drugačiji pristup rješavanju misija, ali ubrzo nakon se sve vratilo na stari stealth/akcijski sistem. Na primjer, blizu početka igre morali smo se pretvarati da želimo raditi za Endron što nas je dovelo do situacije da moramo proći kroz neprijateljsko novačenje. Nakon što su nas smjestili u sobu s drugim novacima, rekli su nam da tu pričekamo zbog čega smo s oduševljenjem spustili kontroler i sa znatiželjom išli vidjeti koliko ćemo čekati i što će se dogoditi ako dovoljno dugo stojimo tamo. Nažalost, niti nakon 20 minuta se ništa nije dogodilo jer je igra dizajnirana da u tom trenu morate započeti sa stealth segmentom na drugom mjestu.

Još jedan sličan primjer: tijekom jedne misije su nam javili da nas neprijatelji ne smiju vidjeti jer će cijela baza krenuti na nas, zajedno s jednim od glavnih neprijatelja u igri, ali našom greškom su nas odmah vidjeli na samom početku. Kao vukodlak smo ih odmah riješili, ali nije bilo nikakvih daljnjih posljedica u priči. Neprijatelji u susjednim sobama su i dalje normalno patrolirali kao da se ništa nije dogodilo iako smo aktivirali alarm s kojim su dolazili valovi pojačanja.

Taj stealth dio igre je odrađen…ok. Slično kao i većinom dosad navedenih stavki, stealth je mnogim drugim igrama odrađen bolje. Nema aktivnog cover sistema što znači da vas nekad mogu vidjeti iako ste prislonjeni uz neki zaklon.

Pozitivno što možemo reći jest da neprijatelji neće odmah upozoriti cijelu prostoriju u tom trenu kada vas uoče, već se otvara kratki prostor da ga riješite melee napadom ili samostrijelom kako bi zaustavili vraćanje vukodlaka (ako ciljate na takav prijelaz igre). Kada uoče mrtvo tijelo, prestat će sa svojim predvidljivim patrolama i krenut će u aktivnu potragu koja je, barem tijekom našeg igranja, najćešče završavala masakrom.

Mosh pit s vukodlakom

 
Cahal se može transformirati iz ljudskog oblika u vuka i vukodlaka, a svaki taj oblik ima svoju namjenu. Dok u ljudskom obliku može normalno komunicirati s drugim likovima i upravljati računalima, kao vuk ima više prednosti za stealth pristup situaciji zbog svoje veličine, brzine i agilnosti. Naravno, glavno finale jest njegovo pretvaranje u vukodlaka kada kreće kaos popraćen energičnom metal glazbom. Svako smaknuće tijekom tog oblika vodi do…još jednog finala, a u pitanju je Frenzy mod koji privremeno podiže vaše borbene mogućnosti i pretvara vas u gotovo nezaustavljivog stroja za ubijanje.

Varijacija neprijatelja je pohvalna i svaki tip će zahtijevati drugačiji pristup i stil borbe. Dok najobičniji ljudski neprijatelji služe više za punjenje vašeg frenzyja, morat će te redovno mijenjati između agilnog i jačeg stila borbe kako bi se prilagodili ostalima. Neki će vas pokušati zaustaviti sačmaricom i srebrnim metcima, neki će se zaletavati na vas sa štitom, dok će neki krenuti vas u ogromnom mech odijelu. Naravno, ne staje sve na ljudskim neprijateljima, već će te imati borbe i s vukodlacima, dronovima, turretima i neprijateljima o kojima ne želimo pričati jer ne želimo ulaziti u teritorij spojlera.

Werewolf: The Apocalypse – Earthblood nudi i sistem nadogradnje s kojim možete razviti i naučiti nove sposobnosti i pokrete potrebne za jače neprijatelje. Oružja u igri nema, osim samostrela s malim brojem strijela koji više služi stealth segmente, zbog čega baš taj sistem nadogradnje uvodi potrebnu dinamiku u borbenim segmentima.

Ponosno na polici B klase

 
Werewolf: The Apocalypse – Earthblood je jedna od onih igara koja će sigurno privući niz negativnih kritika od nekih recenzenata i igrača (već je to i vidljivo na YouTube trailerima i dosadašnjim recenzijama), ali vidimo da će imati manju, ali snažnu bazu fanova. Da je ovo u pitanju film i da još uvijek postoje videoteke, bio bi smješten na polici s filmova B klase. To ne znači da je film u svemu loš, ali nagovještava gledatelju kvalitetu njenih određenih segmenata koji sigurno nisu napravljeni s ciljem osvajanja Oscara. Ovakve igre imaju svoje mjesto i svoje igrače, a nedostatak kvalitete u tim nekim određenim segmentima ne znači odmah da igru treba zaobilaziti u širokom luku. Najlakše je prigovarati na negativne stvari, ali potrebno je onda i pohvaliti ono što zaslužuje pohvalu. Borbe znaju biti stvarno brze i napete, najviše zbog te metal glazbe i različitih stilova napada, a priča je uvijek davala dovoljno zanimljivog sadržaja koji nas je mamio da igramo dalje.